Božić!

Sretan Božić svima..
samo sreću zdravlje i puno Božjeg blagoslova ,neka vam ovo božićno jutro donese, od srca vam želi tuzni-osmjeh..

u isčekivanju..

samo da se javim i da se zahvalim svima koji mi hrane ribice, :D
ovi dani u godini su najljepši, čekati Božić sa svojom obitelji, a još kad je bijeli, ma sreći nema kraja..
pusa svima od tuznog-osmjeha

tuzni osmjeh..

đizss, kako dugo nisam napisala niti slova. nemam volje, iskreno nemam volje za ničim..
ponekad mi se čini da cijeli život gradim kulu od karata, a ona se s vremena na vrijeme opasno zaljulja prijeteći potpunom katastrofom. čudno kako od neke male beznačajne stvari može izrasti čudovište koje može uništiti sve ono što vam je bitno u životu samo zato jer niste na vrijeme primjetili u kom pravcu idu stvari...
neki dan su me pitali zašto se blog zove tuzni osmjeh, pa zato što i kad je najteže meni osmijeh ne silazi sa lica jer ne želim pitanja poput zašto si tužna ili šta se dešava? a kad je osmijeh na licu nitko ništa ne pita i svi sretni i zadovoljni..
ustvari.. nikad me život nije nešto previše mazio, ali da bi čovjek bio sretan ne treba gledati na sve sa tamne strane.. pa ako se držiš toga i u svemu tražiš samo dobro nećeš se prepustiti crnim mislima i sve će biti ok..
tuzni osmijeh je zbog svega što me u životu pokušalo uništiti ali eto nije uspjelo još sam tu i još imam osmijeh na licu a zbog čega je tu znaju oni koji me vole i koga ja volim najviše na svijetu, G. I. A.

radost..

Danas sam neobjašnjivo happy, bez nekog posebnog razloga..
ok, usrećila me je jučerašnja kavica sa dragim osobama, iako sam tamo čula nešto što me jako iznenadilo i u neku ruku povrijedilo, jer sam se još jednom uvjerila kako patološki lašci ostaju takvi kakvi jesu i nikad se neće promjeniti.. (ali ne želim se tim zamarati)
još jedan razlog za zadovoljstvo mi je pružio osjećaj da sam pomogla jednom malom dječaku, nedužnom djetetu kojega je zadesila zloćudna bolest.. žalosno je to.. dođe mi da plačem samo kad se sjetim da to malo djete ni krivo ni dužno a mora se boriti sa tako strašnom bolesti
nadam se da će sve biti u redu i da će taj mali anđelak uskoro biti kod kuće u maminom i tatinom zagrljaju, đizs pa nema ništa bolnije od toga kad znaš da ti je dijete bolesno a ti mu nemožeš pomoći, samo mu pružiti topli zagrljaj i svu ljubav ovoga svijeta nadajući se da je to dovoljno..
đizs sad sam malo skrenula sa onoga što htijedoh napisati.. :)
uglavnom htijela sam reći da još ima dobrote u ljudima i da su spremni pomoći kad je najteže i zbog toga sam danas tako happy, jer smo mogli bar na taj način pomoći tom malom dječaku..
pusa svima od tuznog-osmjeha..

Eto stigli smo do tisućitog posjetitelja.. hvala svima koji zavire u moj mali svijet, he he znam da ni sama nisam tako često ovdje, ali idem dalje baš zbog vas koji me čitate..
poseban pozdrav mome braciki, kojega puno puno lolim..
a i ostalima dobronamjernima.. za sad toliko..
e da ponovo sam uvjerena da se dobro dobrim vraća i jako sam happy zbog toga.. neću više ništa pisati jer sam obećala da neću prosipati mudrosti u kasne sate..
pusa svima..
muzika je za mene..

biti ili ne biti..

Neki dan čujem kako me lik proziva jer sam se eto usudila pisati na forumu, baš onda kad je on odlučio bojkotirati isti.. Ma ok, navikla sam da na netu svi pišu sve i svašta, oni sa problemom veličine u stvarnom životu, napisati će baš sve da bi omalovažio one koje ne voli. Pitam se da li ti ljudi sebe vrednuju po količini izrečenih bljuvotina i misle li da su pametniji kad za druge kažu da su glupi..
Evo sad i ovdje mogu izjaviti da sebe ne smatram prepametnom osobom, ali ne smatram se niti glupom jer to nisam, (možda samo malo naivna). Ljude inače ne cijenim po tome koliko su pametni nego po karakteru i odnosu sa drugim ljudima. Uostalom pametni ljudi vam nikada, ali nikada neće podvlačiti pod nos da su pametni, to jednostavno zaključite sami i divite im se baš zbog toga. A ako netko tko vam u lice priča sve najbolje a čim se okrenete, krene pričati gadosti taj ne može biti dobar. A o tome koliko je pametan dalo bi se raspravljati jer sve što govorite ili pišete o drugima ostaje negdje zabilježeno, a samim tim postaje dokaz da ste baš to rekli. I UVIJEK postoji mogućnost da taj netko to i pročita.. a onda sami procijenite jeste li pametni ili ne ..
Razmišljala sam o tome dali nastaviti pisati i došla do zaključka da ne želim prekidati jer svaki put kad mi prigovore da ne pišem ono što bi oni htijeli čitati, dobijem poticaj da idem dalje.. jer ne pišem zbog njih nego zbog sebe.. a zašto? pa jednostavno, pisanje na forumu, blogu i uopće na netu mi je način opuštanja, pustim muziku i pišem šta mi padne na pamet.. he he nisu to neke pametne stvari ali ni ne želim se zamarati sa tim..
Bilo je jedno vrijeme kad sam pisala ono što bi druge moglo zanimati, onoo sve po propisu.. (nećete vjerovati čak i tada su tvrdili da sam nedovoljno pametna :P ) i šta sam dobila za to, baš ništa... samo po prstima.. srećom pa je net dovoljno veliki da se sa nekih mjesta možete maknuti tako da neki novi i 'pametniji' mogu nastaviti pisati a da im ne smetate.. :)
a što se tiče 'velikih pljuvatora' njihov problem je to što svoju veličinu vide tek ako nekoga omalovaže i proglase glupim jer eto ne piše onako kako bi oni sami pisali...
a što se mene tiče, ja ću i dalje pisati gluposti, puštati muziku i kuvati virtualne kavice.. i pokadkad napisati i nešto malo manje pametno..

otrov..

Vrijeme vani, bljutavo do bola, ni kiša ni sunce, pravo jesensko..
A nikad nisam voljela jesen, nekako je tužna i podsjeća da sve što ima početak ima i kraj. Doduše za neke stvari je bolje da završe. Danas se i ja osjećam baš kao i ovo vrijeme, bljutavo i mračno..
Uvijek sam mislila da ako ne dopuštam drugima da mi se približe, neću ni dopustiti da me njihove riječi povrijede, ali izgleda da nije tako..
Desilo se nešto ružno, doduše mislila sam da ako se maknem sa određenog mjesta i neki ljudi će me ostaviti na miru, ali izgleda da nije tako. Neki očito žele da nestanem sa neta ili možda sa lica zemlje pa bi im onda srce bilo na mjestu. Nažalost želju im ne mogu ispuniti jer živa u zemlju ne mogu, a sa neta ne želim jer se ne osjećam kriva za njihove optužbe. Što se tiče prijetnje.. O tome možemo raspraviti u četiri oka, jer ako mi netko prijeti bar neka znam tko je pa da prijetnju mogu ozbiljno shvatiti..
Svima ostalima hvala na podršci i pomoći. A tebi kako se već zoveš.. Šinter, Đuro Meho i Mujo heh zanimljivo sve muška imena a spol malo drugačiji, javi se pa odemo na kavicu, istresi svoj otrov u moju facu pa će ti srculence biti na mjestu, ovako nije zanimljivo..
pusa svima od tuznog_osmjeha..

sjećanja..

Čudno kako nekakav miris, pjesma ili jednostavno obična stvar mogu podsjetiti na nešto ili nekoga.
Neznam zašto ali eto danas se sjetih nekih davnih događaja, znam da se toga ne bi trebala sjećati jer je odavno sve iza mene, ali eto...
Valjda kad se prepustiš sjećanjima, ne pamtiš loše trenutke, samo one koji su vrijedni pamćenja.
Nedavno su mi rekli, kad ćeš se naučiti da ima zlobnih ljudi na svijetu, koji ujutro mrze sebe a popodne cijeli svijet. Hmm, čini mi se da nikada to neću naučiti. I koliko god me lupale životne nedaće, uvijek ću u ljudima gledati onu svijetliju stranu. Čak i u onima koji su mi nanijeli štetu, hmm, mogu predpostaviti koji su bili njihovi razlozi. A oni koji pored mene prolaze spuštajući glavu i šuteći. Ah, valjda i oni imaju neke svoje razloge..
I vjerovatno su im ti razlozi tako jaki da moraju okretati glavu na drugu stranu.
Eto danas sam malo ubedirana, pa pišem svašta, što možda i ne bih trebala, jer ponekad je bolje neke stvari prešutjeti. A opet sa druge strane, kad neke stvari kažeš naglas bude ti lakše..
Dosta za ovaj put, možda i previše..

av av u prazno :/

Čitam ovih dana na netu, svađaju se a malo tko zna razloge svađe. Ne kužim kako odrasli ljudi mogu biti tako zagriženi, a istovremeno niti jedno da popusti ili jednostavno odignorira onoga drugoga. Ponekad me takvi likovi podsjećaju na glavu šibice i onaj dio na kutiji gdje se šibica pali. Samo je krivo slovo potrebno da nastane požar, a nama ostalima to izgleda tako smiješno, spominju se partizani, turci, rusi, ustaše i četnici, ma mislim stvarnoooo.. Nekada sam se trudila da te požare smirivam a sad kad više nisam u tom điru vidim kako je to ustvari smiješno jer ti požari ustvari nikada ne rasplamsaju toliko da nekoga opeku, samo planu i nestanu za par dana, ne praveći veće štete osim možda da prodube mržnju između onih koji se svađaju..
Nikada nisam bila za neke velike svađe, ali volim riješiti problem (ako postoji) i to u četiri oka ako je moguće, ako nije ne pada mi na pamet javno se blamirati i nekoga optuživati za stvari koje možda jeste a možda i nije rekao..
Sa druge strane ako sam ja napadnuta strana, radije ću se povući nego da se uvlačim u nepotrebne sukobe..
Jedini način da se uvučem u sukob je taj da malo čačkam dok ne otkrijem tko se krije iza nicka koji me napada.. ;) (u slučaju da neznam tko me napada) ali čak i tada ne iznosim neke činjenice jer nitko tko piše na netu nema pravo pisati gadosti o drugima osim ako za to nema opravdan razlog. Ma uostalom sto ljudi - sto ćudi.. nekome paše tako što, a drugome možda i ne. Svi imamo pravo izbora i svi mi prije onoga send, možemo još jednom razmisliti dali želimo da nas ljudi pamte po lošem, zločestom ili po nekom drugačijem
pisanju.
Samo još jedna sitnica, tko pod drugim jamu kopa sam u nju upada, pa razmislite dali je pametno iznositi gadosti o drugima jer nikad ne znate što drugi o vama znaju a šute jer im jednostavno ne odgovara da sad to kažu..
PS. ovo NIJE nikome posebno upućeno nego pišem onako bezveze, svima i nikome istovremeno..
pusa svima..

maleni..

Uh, ovih dana nikako da dođem malo i ovdje napisati koju 'pametnu'.
Počela škola, počela i mala škola, đaka na sve strane, a ja pucam od ponosa. :)
vremena za opuštanje na netu sve manje, ali mi nije žao. Ide zima pa će biti vremena i za to, nadam se. Uglavnom upasti u kolotečinu i nije tako strašno, osobito za nas koji volimo kolotečine i uživamo u predvidljivosti svakoga dana, hmm, doduše pokoje ugodno iznenađenje nije na odmet, tek toliko da se ne uspavamo.
Ma imala bih puno toga još za reći, ali neka ostane nedorečeno..
pusa svima od tuznog-osmjeha

Greška

Pitam se da li je ispravno ostati s nekim u svađi ili je možda ispravnije oprostiti i zaboraviti. Po meni je u svakom slučaju bolje oprostiti, ako ne zbog te osobe onda zbog svoga mira..
Međutim , mnogi ljudi ne misle tako. Misle da je bolje živjeti u mržnji i želji za osvetom, ali čemu to.
Pa mržnja nikome nije donijela ništa dobro, a niti osveta..
I zato po neznam koji put, pitam se dali ja život gledam kroz ružičaste naočale ili nešto sa mnom nije u redu. Kad god pokušam napraviti nešto da se svađa ili neki sukob zaustavi, dobijem po prstima ili bolje rečeno lupim čelom u debeli zid. Ali i dalje pokušavam, jer sam tvrdoglavi ovan koji ne odustaje dok ne razbije glavu.. valjda.. ili je možda istina negdje gdje ju ja ne vidim a ja ispadam budala jer i dalje pokušavam ostati dobra sa svim stranama jer ne želim da bilo tko ostane povređen. Možda bi bilo lakše kad bi bila zlobna i stranu birala po principu, sa kim bolje, sa tim dulje.. ali ne mogu... ne mogu protiv sebe...

..a valjda će vrijeme pokazati zašto je sve tako kako jeste. Ne želim više nikome nanositi nepravdu pa će biti najbolje da sve pustim neka ide kako ide, možda na kraju i bude sve ok.
A za zlobu i nepravdu, a možda i to nekome treba da bi bio sretan, znam da ja ne mogu i neću biti takva, pa makar me zbog toga neki i mrzili, jednostavno nisam ta osoba..
Radije ću biti glupi anđelak, neka misle šta žele, baš me briga, ali zlobnica i pokvarena i prodana duša neću nikad biti..
a i dalje ću pokušavati ispravljati krive Drine, jer eto takva sam.. :)
pusa..
tuzni-osmjeh

početak...

Sutra je novi početak, školarcima nove školske godine, nekima novog posla , nekima novoga života..
Meni nove školske godine, zajedno sa mojim školarcima..
Od sutra nove obveze, manje ću vremena provoditi za kompom, hmm, nadam se. :)
ali svakako moram posvetiti više vremena nečemu što dugo zapostavljam, pa evo ovdje svečano obećavam, neću se vratiti dok ne obavim sve zacrtano, hi hi hi..
Čitam nedavno kako neki ljudi za mene tvrde da sam se 'pogospodila' kako kažu, neću da pišem više tamo gdje oni vladaju.. Baš čudno jer sam ja još uvijek ista, nisam se niti malo promjenila, bar ne u mojim očima. E sad ako oni misle tako, neka nema veze, možda im je tako lakše pogledati u ogledalo ujutro, he he he, a tko zna možda i jesam ali ne mislim se zbog nikoga mjenjati niti drugačije razmišljati.
još jedna mudrost za laku noć, ''gospodo i gospođe, ma očistite prvo svoja g..na pa onda krenite na moja'' ;)
oprostite ako sam malo zlobna, ali dosadilo mi da za svaku lošu stvar koja se desi okrive mene, ma baš me briga kako tko živi i kako, meni je dobro i ovako i neka me se neki zlobnici okane jer bi ako ja pružim jezičinu mogli jako loše završiti..
Svi mi imamo i dobru i lošu stranu, niti ja nisam izuzetak i zato ne želim da upoznate malog vražićka koji čuči u meni jer se on nikome neće svidjeti.. buahahahahhahahaaaa...

pusa svima od mene.. tuznog-osmjeha.. na veselom licu :P

Limunada..

Obožavam kojekakve izreke i citate jer se baš uvijek mogu upotrijebiti. Sad mi pala na pamet jedna od najdražih ; Kad ti život da limune, napravi limunadu. Tako nekako ide, a meni ovih dana dobro dođe. Ma ne, nisam u bedu, samo malo drugačije gledam na neke stvari koje su se dešavale zadnjih par mjeseci. Neko veče, dok sam bila sa prijateljicama na piću, bilo mi je tako lijepo, smijeh i zezancija, a niti malo zlobe (hmm, ajd' dobro, malkice, pa ipak su žene u pitanju). Baš onako kako bi trebalo biti sa prijateljima. Odavno se nisam tako dobro nasmijala, kako tri različita karaktera imaju tri različita pogleda na jednu stvar. He he, dobro je vidjeti neke stvari i sa tuđeg stajališta pa tek onda postanu urnebesno smiješne.
Evo recimo zašto je muški wc, uvijek veći nego ženski, a svi smo svjesni toga da nama ženama treba puno više prostora za neke stvari. Recimo žene uvijek idu u paru u WC, ne zato jer ne znaju naći tu prostoriju nego da prokomentiraju ono što se vidjelo i čulo, a da drugi prisutni to ne čuju. A kad je ta prostorija mala, onda je to itekakav problem.
A sa druge strane muškarci imaju dvije prostorije, a nemaju potrebu ići u paru, osim ako taj drugi nije suprotnog spola a to je već neka druga tema..
Kad smo pitale mušku stranu zašto je ta njihova prostorija veća nego naša odgovor je bio ; 'zbog vitlanja' Ha ha ha ha, kad nismo poupadale sa stolica na taj odgovor.
Uglavnom večer je prebrzo završila i trebalo bi je ponoviti..
Velika pusa za moje curke..
a vas ostale pozdravljam do idućeg posta.

Jučer, danas, sutra...

Sinoć sam bila na koncertu, nije to bilo ništa spektakularno, nije svirao nitko za koga bi se moglo reći da je mega popularan, ali uostalom niti ne želim pisati o onome tko je svirao nego o mom osobnom doživljaju. Već sam zaboravila kako male stvari mogu usrećiti čovjeka. Evo sinoć u zagrljaju voljene osobe i uz taktove nekih starih pjesama, shvatih koliko sam ustvari sretna.. Dok smo se smijali i plesali sa našim djevojčicama pomislih kako sreća nije tamo negdje, nego baš tu u našim srcima. I kako sve što mi treba je na dohvat ruke, samo trebam pružiti ruku i imam sve, baš sve i prijatelja i muškarca i najbolju djecu na svijetu..
Konačno sve su kockice na broju, posložene baš onako kao trebaju biti. I što čovjeku više treba nego osjećaj da je voljen i da voli, da je prihvaćen baš onakav kakav jeste sa svim svojim vrlinama i manama.
Kako muzika može oraspoložiti čovjeka, evo čak je i my man sinoć plesao, iako nikad ne pleše. A i dok je svirao jedan poznati sentiš ukrao mi je jedan mali slatki poljubac..
pada mi na pamet jedan poznati citat ; '' Ljubav se rađa, živi i umire u očima'' e pa moja ljubav je dobila nova krila i sad je jača nego ikad prije.
Pusa svima vama..
PS. Znam da ima netko kome tjeram suze radosnice, eto samo za tu osobu najveća pusa i neka joj je sa srećom, ako ima nekoga da ju usreći.. ;P

17.08.2009.

Danas je 18 godina otkako sam otišla iz moje rodne kuće, naravno da su se moji vratili ali ja nisam nikada. Ustvari nikada više nisam osjetila da negdje stvarno pripadam, Čak i ovdje gdje živim već godinama nisam nikada pustila korijenje..
Doduše grad u kojem sam provela tinejdžerske godina prihvaćam kao svoj iako me ustvari za njega vežu samo uspomene i par prijatelja.
Moje rodno mjesto i sad posjećujem sa radošću ali ustvari su ljudi ti kojima se radujem, mjesto kao mjesto mi ne znači previše.
Jesam li zbog toga loše osoba ili samo ciganka u duši, pa zbog toga nemogu pustiti korijenje za neko mjesto?
Prije 18 godina sam na silu napustila mjesto koje mi je bilo sveto, jer kao i svako dijete dom je nešto što se ne napušta dok ne budeš spreman za let, ali eto igrom slučaja ja sam svoje gnijezdo napustila ranije od predviđenog. Mnogi će možda pomisliti da zbog toga mrzim nekoga, npr. ljude koji su me istjerali ali naprotiv Ne mrzim nikoga. Smatram da je sve to igra sudbine i da nije bilo rata tko zna iz kojega bi razloga selila čak 15 puta. Zato mi je smiješno kad ljudi posvete cijeli svoj život tome da stvore što veću kuću, a kad dođe vrijeme da uživaju u tome što su stekli ustvari shvate da tu radost nemaju s kim podijeliti jer boreći se za bogatstvo izgube ljubav i poštovanje svojih najbližih.
Sretni su oni koji uspjevaju zadržati obitelj na okupu, a još sretniji oni koji uspiju u toj obitelji zadržati sreću i blagostanje..
Zato kažem da nikoga ne mrzim, jer mržnja je osjećaj koji razdire dušu a ne čini nikoga sretnim.
Oni koji drugima misle zlo, ne mogu se nadati dobrome. Iz tog razloga ne treba mrziti, ako nekoga ne možeš podnositi, jednostavno se makni od njega i poželi mu sreću jer nismo svi jednaki, sto ljudi sto ćudi, i jako zanimljivo svi imamo nekoga tko nam 100 % odgovara, samo ga treba pronaći u mnoštvu. Ponekad to bude prijateljica , ponekad prijatelj, ovisi o trenutku..
Zato svima vama želim puno sreće i zadovoljstva, ne trčite za materijalnim jer kad starost stigne ne želite reći živio sam da steknem nego sretan sam jer imam ljubav i poštovanje mojih najbližih.
Dosta mudrosti, pusa svima od tuznog osmijeha..

Baksuz :))

Koliki trebaš biti baksuz, da usred ljeta pokupiš tešku prehladu? Već tri dana ležim u krevetu, gutajući andole, čaj i kojekakve narodne lijekove za brzo izlječenje . Ma mislim onooo, baksuz da ne može bit veći. Dok većina ljudi nezna kako da se rashladi, ja imam napadaje hladnoće, brrrrrr..
A'jd bar neka korist od te hunje..
Što se tiče tipkanja, već sam mislila odustati ali iz nekog, meni nepoznatog razloga, blog je posjećen.
Iako je skinut link sa foruma na kojem je bio prikeljen, sad je još posjećeniji. A valjda se nekome sviđaju moji izljevi 'mudrost', Bože me sačuvaj.. HE he..
Još kad bi bilo pokoji komentar, pa da znam dali se prosipam bezveze ili sa vezom, nitko sretniji od mene.
Uglavnom, hvala svima koji me čitaju i velika pusa svakome tko navrati..
pozzzzzz..

Zmija i žaba

Većina ljudi se boji zmija, vjerovatno iz opravdanog razloga. Ni sama ju ne volim vidjeti, ali strah od tih životinja koje eto 'iđu, a ležu' što bi rekli crnogorci, ne osjećam. Jedina životinja koje se panično bojim je žaba. Znam svi koji znaju gdje sam odrasla , reći će ma laže a odrasla među žabama. Ali nažalost tim gore, možete zamisliti kakav sam strah proživljavala, kad tih odvratnih stvorenja ima na izvoz,a meni se noge oduzmu kad ih samo vidim..
Doduše nisam oduvijek bila prestravljena nego mi je ta paranoja nametnuta. Odrastajući U selu, naravno da smo imali svoja zaduženja. U jesen bi išli brati grah, bez obzira koliko se brat ljutio, morao je brati isto kao i ja..
Jednom prilikom poveo je i prijatelja da mu ne bude dosadno i kao što to obično bude, njih dvojica su smislili opaku spačku..
Uhvatili su žabu i stavili je u ladicu za alat na traktoru. Nakon par minuta, moj mili braco mene zamoli da mu donesem čekić iz traktora. Iako sam i tada bila naivna do boli, pitala sam ga što će mu čekić u kukuruzima, a on je samo promrmljao da mu hitno treba i da mu brzo donesem. Već sam napomenula da sam i tada bila naivna i dopuštala da me budale vuku za nos, pa tako i taj put, poslušno odoh do traktora da ugodim milom braci.. 8-))
Ne sluteći ništa loše i još uvijek razmišljajući što će njemu čekić, otvorih ladicu...

Svega što se sjećam su one odvratnognusne oči i i fujbljak odvratni krakovi koji su skočili na mene..
Kasnije su mi pričali da nikad nisu čuli jači vrisak i vidjeli veći skok, a kamoli brže trčanje nego taj dan, usput se kidajući od smijeha. Hmmm, da njima je bilo smiješno, moram priznati i ja se nasmijem kad mi to opisuju, ali eto strah od žaba mi ostao do dana današnjeg. Ma znam ja da mi žaba ne može ništa ali uzalud kad ju vidim, sva se ukočim i dobijam pravi napad panike..
Pokušavali su neki i izlječiti me na način da bace žabu na mene, (izlječenje tipa klin se klinom izbija), ali pogledavši me u oči odustajali su.. neznam zašto??
Moj dragi kaže da imam opak pogled kad sam ljuta, vjerovatno zato.. he he
Uglavnom i danas se užasno bojim žaba. I ne vjerujem da će taj strah ikada proći, vjerovatno zato izbjegavam ljude koji imaju buljokate oči, podsjećaju me na bliski susret sa gatalinkom..

pusa svima od mene..

Vruuuuuuuućeeeeee..

Ovih dana su velike vrućine. Nekom smetaju iz zdravstvenih razloga, a drugima , hmm, valjda lupe u glavu. :)
Čini mi se da sam ja u drugoj skupini. Ovih dana me pere takva fjaka da ne mogu sama sebe prepoznati, inače sam vesela i ovakve teme mi baš i ne idu, ali zadnjih par tjedana sam grozna, prema svima.. Nažalost.. :(
Čak mi je i dragi rekao da sam neizdržljiva, a ja zaustila da mu odgovorim na svoj način, ali sam stala na vrijeme i odlučila stati na loptu. Sva sreća da ne živim u nekom tropskom području, ala ruška, pa mislim da bi ratovala sa svima..
Primjetila sam da puno nas pripadnica 'slabijeg' spola ima takvih problema, kad je jako vruće, hormoni valjda polude pa ratujemo na svim frontama.. Ponekad mi žao onih naših jačih polovica, jer stvarno svašta trpe od nas kad nam hormoni podivljaju.
Sad čekam malo hladnije dane, a kad se hormoni vrate u normalu, krećem dalje, sa doduše par izmjena u životu, ali valjda to tako mora biti.
Sve naše akcije imaju i reakcije, pa tako i kod mene. Žao mi je ako sam nekoga povrijedila, ali tako to ide. Što izleti ne uleti, kaže moj dragi.. I potpuno je u pravu.
Neznam još koliko sam štete napravila, ali ako jesam, Sory but ebiga..
dešava se svakome..
Svečano obećavam da ću se truditi pisati malo veselije postove, ovi dosad čak i mene bacaju u tešku bedaru.. a to ne želim nikome
toliko za ovaj put, pusa svima od mene..
http://www.youtube.com/watch?v=XNVyYE-ZG6E

wtf?!

Kako je moguće da oni koji se kunu da su prijatelji, samo najednom okrenu leđa.
ma klinac moj su to prijatelji, sad mi se čini da je to bilo, skim bolje s tim dulje.
i uopće mi nije jasno zašto sad osjećam tu hebenu prazninu, kažu da ako nešto nisi imao
ne može te boljeti kad to izgubiš..
kad bolje razmislim, ma nije to bol, prije razočarenje u neke ljude..
zato mi sad ostaje samo da kažem jedno veliko HVALA!!
zalupim vrata za sobom i svima njima kažem zbogom.
ma stvarno sam 'anđeo', zar ne?!

krc..

Zanimljiv naslov, nadam se da vas je zaintrigiralo to moje krc..
Moglo bi biti zvuk polomljenje noge, doduše meni nikad ništa, (a mislim na kosti) nije puklo, pa mogu samo predpostaviti kako to boli.
Kad pukne kost, odemo kod lječnika, on to lijepo namjesti, zagipsa i nakon par mjeseci, kao da ništa nije ni bilo. Naravno da bi se to desilo i ta kost mora biti, koliko-toliko zdrava, jer ako kost nije zdrava , onda i oporavak traje puno puno dulje, a postoji mogućnost da nikad ne zaraste.
A isto tako, taj krc.. bi moglo biti i zvuk puknutog prijateljstva, e sad tu je oporavak malo drugačiji.
Naravno tu imamo više faktora loma i načina oporavaka.
Neka prijateljstva nikad ne pucaju, jednostavno ostaju na stand by aranžmanu, neka pucaju uz veliko bum, a nekima se jednostavno desi taj mali, jedva čujni krc..
a oporavak, naravno ovisi o stanju prijateljstva prije tog krc, bum ili stand by.
Jeste li se ikada upitali što ustvari očekujete od prijatelja?
Dali je to slijepa odanost, naprimjer vi mu pričate sve i svašta a on vama sve to vjeruje i svaku vašu grešku opravdava ili pak očekujete da vam taj isti prijatelj kaže da griješite kad pogriješite.
Nedavno sam čula izreku, da prijatelj nije onaj koji klima glavom nego onaj koji te upozori kad griješiš.
Dali je to uistinu tako ili samo ja imam neke prijatelje koji me vole i poštuju dok im opravdavam sve što mi serviraju, a kad ih upozorim na greške oni me odbace kao istrošenu krpu.
ma ok, vjerovatno je greška u meni jer previše klimam glavom, ha ha ha , ponekad samu sebe podsjećam na one psiće u automobilima koji pri vožnji klimaju glavom i zato su jako simpatični.
Vjerovatno ih ljudi iz tog razloga i vole, jer ne reže, ne traže usluge i ne govore kad treba stati.
Eto nekima ne vrijedi reći sve što ih ide jer onda oni naprave bum ili vas stave na stand by, a meni se danas desio samo jedan mali nečujni krc..

... hmmm...

nakon par dana odmora od interneta, mislila sam da ću moći puno toga napisati, ali sad kad sam tu jednostavno mi se ništa neda.
Neznam dali je to što bi neki rekli ;sezona kiselih krastavaca' ili nedostatak inspiracije ili jednostavno zasićenje internetom, ali trenutno mi se neda vrijeme provoditi za kompom.
Doduše trenutno je tako, tko zna možda sutra bude drugačije, možda dobijem nadahnuće pa vas zatrpam glupostima, he he ..

novi dan, novo vrijeme..
za sad toliko, pusa od mene..

nesanica..

nesanica.. prouzrokovana nes kavom, blesavo ali istinito..
a onda se ideje roje kao lude, mogla bi cijelu noć pisati,ali ono što bih napisala vjerovatno bi većini ljudi bilo nerazumljivo i tako zamršeno da bi me rado zatvorili , he he tamo negdje na par mjeseci..
Stoga budem malo pripazila na izljeve 'mudrosti' u noćnim satima.
Danas nešto razmišljam o prijateljstvima i prijateljima.
Postoje prijatelji koje stekneš u djetinjstvu i vjerovatno ti takvi prijatelji uvijek ostaju u lijepom sjećanju, premda ih u vrtlogu života povremeno zaboraviš. Neki od njih, ostaju u blizini pa za njih može se reći da su ti prijatelji cijeloga života, iako vjerovatno sve što vas veže i jeste samo činjenica da se poznajete od djetinjstva..

Druga vrsta prijatelja je ona koju stekneš kroz život, e sad i tu ih ima svih vrsta , veličina i oblika. ;)
Pitanje koje se nameće kroz cijelu priču je , koliko ustvari su iskrena sva ta prijateljstva?
Može li iskreno prijateljstvo preživjeti ljudsku zlobu, zavist i bahatost nas samih?
Jer često se i sama uhvatim u vaganju i vrednovanju prijateljstva, na osnovu priča treće strane.
Doduše najčešće se držim poslovice; Ne slušaj što ti priča, nego tko ti priča!
Ali na kraju krajeva svi smo mi ljudi, ponekad naivni do boli, ponekad skloni povjerovati nekom drugom, a ponekad jednostavno uključimo obrambeni mehanizam i na taj način branimo se od onoga u što ne želimo povjerovati..
Ja sam od onih, ako nekoga prihvatim kao prijatelja, (što je često, jako jako teško) taj mi ostaje prijatelj bez obzira na sve..
toliko za sad, pusa od mene..

17.08.1991.

Ovo je davno napisano, ali obećala sam da ću ga staviti na blog ako ikad budem pisala..

Prvo što ste pomislili kad ste vidjeli datum, vjerovatno je bilo, evo opet o tom blady facking ratu, ali prevarili ste se. Doduše da taj datum označava početak rata na novogradiškom području ali o tome ne želim raspredati, jer već svima izlazi na uši.

Ovdje želim pisati o jednoj djevojčici, koja je tog davnog ljeta 91' još imala sve, mamu, tatu, brata, baku, prijatelje i onu djeci svojstvenu bezbrižnost. Tada još nije znala koliko okrutni mogu biti ljudi, tada još nije mislila da prijatelj koji je do jučer, još jeo i pio za njihovim stolom, sutra može uzeti pušku i istjerati iz kuće svoje domaćine...
NE, ona je tada još vjerovala da je svijet crno bijeli, a sve ono crno je tamo daleko iza tv ekrana.
Tih ljetnih dana njena glavna briga je bila, hoće li pasti prvi poljubac, od dečka koji joj je poklonio prvi osmjeh, tog ljeta se prvi put ludo zaljubila...
Nisu joj smetali avioni koji su letjeli tako nisko, da si mogao vidjeti pilotov osmjeh. Čak mu je jednom, iz dosade pokazala srednji prst, jer joj je strašno išlo na živce zujanje iznad glave, i zato je dobila jezikove juhe od mame, jer se to ne smije raditi...

U sanjarenju o prvom poljupcu, nisu je sprečavali niti neprekidne kolone kamiona, punih oružja koji su prelazili most pa zatim odmah, ostajali tamo, čekajući trenutak da krenu natrag.

Sve one tenkovske cijevi koje su se vidjele preko Save, a bilo ih je kao tratinčica na cvijetnoj livadi, toj djevojčici su izgledale kao neslana šala odraslih... Njen najveći problem je bio hoće li vidjeti njega, hoće li joj prijateljica preneti poruku gdje da se nađu.....
Njene ružičaste naočale su bile čvrsto priljubljene na njeno lice.......
Pa dovraga ništa joj se ne može dogoditi, ona ima sve, kuću, mamu, tatu, brata, baku, prijatelje i njega..
...i čekala je taj čarobni prvi poljubac....

A onda tog jebenog 17. kolovoza, probudila se sa nekim čudnim osjećajem u stomaku. Kad je sišla dolje, zatekla je mamu i tatu, namrgođene i zabrinute kako tiho razgovaraju. Pitala je zašto su takvi, zašto šapuću i zašto su mami oči crvene??

Oni su joj rekli neka se spakuje ide kod tetke, na par dana...
-Ma nikud ja ne idem bez vas!! odgovorila je ona, a ona knegla u grlu je počela rasti..
Bili su neumoljivi, nisu joj pomogle ni suze, ni ucjene, ni molbe, oni su odlučili ona mora otići a oni će doći po nju za par dana..

Otišla je gore i pokupila par krpica, pa ne treba joj puno, ide samo na par dana, ali svoj dnevnik i par sitnica koje je dobila od prijateljica je stavila u tu bijelu vrećicu..
Bilo je 16.00 kad je poljubila mamu i tatu, i krenula sa bakom preko tog mosta, koraci su joj bili teški ali još nije shvaćala zašto..
Nije znala da svaki korak dalje znači pozdrav sa bezbrižnošću, rastanak sa djetinjstvom i konačan pad tih famoznih ružičasti naočala....
Ne, tad još nije ni slutila da kreće u put neizvjesnosti, i da nikad više neće biti jedna obična djevojčica kojoj život pored rijeke znači sve...

17.08 1991. datum je koji označava kraj mog djetinjstva..........

na početku...

..bijaše tipkovnica i prazan prostor na monitoru, trebalo bi nešto i upisati, a inspiracija se sakrila negdje, tko zna gdje..
Baš čudno, kad planirate nešto ovako onda se ideje same roje, samo što u tom trenutku ko' za vraga ni papira ni olovke da se to pribilježi, pa kad se konačno osmjelite i na taj korak, kao što je pisanje bloga. Sve te ideje se čine kao mušice koje su nekad davno proletjele pokraj vaše glave. Ah, dobro sjećam se ponekih, ali nećemo prenagliti za prvi put.
Zasad je dovoljno da sam se osmjelila na taj korak, nadam se da će me bar netko čitati pa ako budem brljavila , slobodno neka napiše šta mu se ne sviđa.
Ako ne bude kritika, eh da tek ću onda misliti da sve to radim dobro, pa što ćemo onda..
Dakle, duboko uzdahnem i bacam se na posao, iskreno se nadam da će vam se svidjeti ono što imam za reći..
pusa od mene..