Sinoć sam bila na koncertu, nije to bilo ništa spektakularno, nije svirao nitko za koga bi se moglo reći da je mega popularan, ali uostalom niti ne želim pisati o onome tko je svirao nego o mom osobnom doživljaju. Već sam zaboravila kako male stvari mogu usrećiti čovjeka. Evo sinoć u zagrljaju voljene osobe i uz taktove nekih starih pjesama, shvatih koliko sam ustvari sretna.. Dok smo se smijali i plesali sa našim djevojčicama pomislih kako sreća nije tamo negdje, nego baš tu u našim srcima. I kako sve što mi treba je na dohvat ruke, samo trebam pružiti ruku i imam sve, baš sve i prijatelja i muškarca i najbolju djecu na svijetu..
Konačno sve su kockice na broju, posložene baš onako kao trebaju biti. I što čovjeku više treba nego osjećaj da je voljen i da voli, da je prihvaćen baš onakav kakav jeste sa svim svojim vrlinama i manama.
Kako muzika može oraspoložiti čovjeka, evo čak je i my man sinoć plesao, iako nikad ne pleše. A i dok je svirao jedan poznati sentiš ukrao mi je jedan mali slatki poljubac..
pada mi na pamet jedan poznati citat ; '' Ljubav se rađa, živi i umire u očima'' e pa moja ljubav je dobila nova krila i sad je jača nego ikad prije.
Pusa svima vama..
PS. Znam da ima netko kome tjeram suze radosnice, eto samo za tu osobu najveća pusa i neka joj je sa srećom, ako ima nekoga da ju usreći.. ;P
Nema komentara:
Objavi komentar