đizss, kako dugo nisam napisala niti slova. nemam volje, iskreno nemam volje za ničim..
ponekad mi se čini da cijeli život gradim kulu od karata, a ona se s vremena na vrijeme opasno zaljulja prijeteći potpunom katastrofom. čudno kako od neke male beznačajne stvari može izrasti čudovište koje može uništiti sve ono što vam je bitno u životu samo zato jer niste na vrijeme primjetili u kom pravcu idu stvari...
neki dan su me pitali zašto se blog zove tuzni osmjeh, pa zato što i kad je najteže meni osmijeh ne silazi sa lica jer ne želim pitanja poput zašto si tužna ili šta se dešava? a kad je osmijeh na licu nitko ništa ne pita i svi sretni i zadovoljni..
ustvari.. nikad me život nije nešto previše mazio, ali da bi čovjek bio sretan ne treba gledati na sve sa tamne strane.. pa ako se držiš toga i u svemu tražiš samo dobro nećeš se prepustiti crnim mislima i sve će biti ok..
tuzni osmijeh je zbog svega što me u životu pokušalo uništiti ali eto nije uspjelo još sam tu i još imam osmijeh na licu a zbog čega je tu znaju oni koji me vole i koga ja volim najviše na svijetu, G. I. A.
Nema komentara:
Objavi komentar