Ovo je davno napisano, ali obećala sam da ću ga staviti na blog ako ikad budem pisala..
Prvo što ste pomislili kad ste vidjeli datum, vjerovatno je bilo, evo opet o tom blady facking ratu, ali prevarili ste se. Doduše da taj datum označava početak rata na novogradiškom području ali o tome ne želim raspredati, jer već svima izlazi na uši.
Ovdje želim pisati o jednoj djevojčici, koja je tog davnog ljeta 91' još imala sve, mamu, tatu, brata, baku, prijatelje i onu djeci svojstvenu bezbrižnost. Tada još nije znala koliko okrutni mogu biti ljudi, tada još nije mislila da prijatelj koji je do jučer, još jeo i pio za njihovim stolom, sutra može uzeti pušku i istjerati iz kuće svoje domaćine...
NE, ona je tada još vjerovala da je svijet crno bijeli, a sve ono crno je tamo daleko iza tv ekrana.
Tih ljetnih dana njena glavna briga je bila, hoće li pasti prvi poljubac, od dečka koji joj je poklonio prvi osmjeh, tog ljeta se prvi put ludo zaljubila...
Nisu joj smetali avioni koji su letjeli tako nisko, da si mogao vidjeti pilotov osmjeh. Čak mu je jednom, iz dosade pokazala srednji prst, jer joj je strašno išlo na živce zujanje iznad glave, i zato je dobila jezikove juhe od mame, jer se to ne smije raditi...
U sanjarenju o prvom poljupcu, nisu je sprečavali niti neprekidne kolone kamiona, punih oružja koji su prelazili most pa zatim odmah, ostajali tamo, čekajući trenutak da krenu natrag.
Sve one tenkovske cijevi koje su se vidjele preko Save, a bilo ih je kao tratinčica na cvijetnoj livadi, toj djevojčici su izgledale kao neslana šala odraslih... Njen najveći problem je bio hoće li vidjeti njega, hoće li joj prijateljica preneti poruku gdje da se nađu.....
Njene ružičaste naočale su bile čvrsto priljubljene na njeno lice.......
Pa dovraga ništa joj se ne može dogoditi, ona ima sve, kuću, mamu, tatu, brata, baku, prijatelje i njega..
...i čekala je taj čarobni prvi poljubac....
A onda tog jebenog 17. kolovoza, probudila se sa nekim čudnim osjećajem u stomaku. Kad je sišla dolje, zatekla je mamu i tatu, namrgođene i zabrinute kako tiho razgovaraju. Pitala je zašto su takvi, zašto šapuću i zašto su mami oči crvene??
Oni su joj rekli neka se spakuje ide kod tetke, na par dana...
-Ma nikud ja ne idem bez vas!! odgovorila je ona, a ona knegla u grlu je počela rasti..
Bili su neumoljivi, nisu joj pomogle ni suze, ni ucjene, ni molbe, oni su odlučili ona mora otići a oni će doći po nju za par dana..
Otišla je gore i pokupila par krpica, pa ne treba joj puno, ide samo na par dana, ali svoj dnevnik i par sitnica koje je dobila od prijateljica je stavila u tu bijelu vrećicu..
Bilo je 16.00 kad je poljubila mamu i tatu, i krenula sa bakom preko tog mosta, koraci su joj bili teški ali još nije shvaćala zašto..
Nije znala da svaki korak dalje znači pozdrav sa bezbrižnošću, rastanak sa djetinjstvom i konačan pad tih famoznih ružičasti naočala....
Ne, tad još nije ni slutila da kreće u put neizvjesnosti, i da nikad više neće biti jedna obična djevojčica kojoj život pored rijeke znači sve...
17.08 1991. datum je koji označava kraj mog djetinjstva..........
Nema komentara:
Objavi komentar