wtf?!

Kako je moguće da oni koji se kunu da su prijatelji, samo najednom okrenu leđa.
ma klinac moj su to prijatelji, sad mi se čini da je to bilo, skim bolje s tim dulje.
i uopće mi nije jasno zašto sad osjećam tu hebenu prazninu, kažu da ako nešto nisi imao
ne može te boljeti kad to izgubiš..
kad bolje razmislim, ma nije to bol, prije razočarenje u neke ljude..
zato mi sad ostaje samo da kažem jedno veliko HVALA!!
zalupim vrata za sobom i svima njima kažem zbogom.
ma stvarno sam 'anđeo', zar ne?!

krc..

Zanimljiv naslov, nadam se da vas je zaintrigiralo to moje krc..
Moglo bi biti zvuk polomljenje noge, doduše meni nikad ništa, (a mislim na kosti) nije puklo, pa mogu samo predpostaviti kako to boli.
Kad pukne kost, odemo kod lječnika, on to lijepo namjesti, zagipsa i nakon par mjeseci, kao da ništa nije ni bilo. Naravno da bi se to desilo i ta kost mora biti, koliko-toliko zdrava, jer ako kost nije zdrava , onda i oporavak traje puno puno dulje, a postoji mogućnost da nikad ne zaraste.
A isto tako, taj krc.. bi moglo biti i zvuk puknutog prijateljstva, e sad tu je oporavak malo drugačiji.
Naravno tu imamo više faktora loma i načina oporavaka.
Neka prijateljstva nikad ne pucaju, jednostavno ostaju na stand by aranžmanu, neka pucaju uz veliko bum, a nekima se jednostavno desi taj mali, jedva čujni krc..
a oporavak, naravno ovisi o stanju prijateljstva prije tog krc, bum ili stand by.
Jeste li se ikada upitali što ustvari očekujete od prijatelja?
Dali je to slijepa odanost, naprimjer vi mu pričate sve i svašta a on vama sve to vjeruje i svaku vašu grešku opravdava ili pak očekujete da vam taj isti prijatelj kaže da griješite kad pogriješite.
Nedavno sam čula izreku, da prijatelj nije onaj koji klima glavom nego onaj koji te upozori kad griješiš.
Dali je to uistinu tako ili samo ja imam neke prijatelje koji me vole i poštuju dok im opravdavam sve što mi serviraju, a kad ih upozorim na greške oni me odbace kao istrošenu krpu.
ma ok, vjerovatno je greška u meni jer previše klimam glavom, ha ha ha , ponekad samu sebe podsjećam na one psiće u automobilima koji pri vožnji klimaju glavom i zato su jako simpatični.
Vjerovatno ih ljudi iz tog razloga i vole, jer ne reže, ne traže usluge i ne govore kad treba stati.
Eto nekima ne vrijedi reći sve što ih ide jer onda oni naprave bum ili vas stave na stand by, a meni se danas desio samo jedan mali nečujni krc..

... hmmm...

nakon par dana odmora od interneta, mislila sam da ću moći puno toga napisati, ali sad kad sam tu jednostavno mi se ništa neda.
Neznam dali je to što bi neki rekli ;sezona kiselih krastavaca' ili nedostatak inspiracije ili jednostavno zasićenje internetom, ali trenutno mi se neda vrijeme provoditi za kompom.
Doduše trenutno je tako, tko zna možda sutra bude drugačije, možda dobijem nadahnuće pa vas zatrpam glupostima, he he ..

novi dan, novo vrijeme..
za sad toliko, pusa od mene..

nesanica..

nesanica.. prouzrokovana nes kavom, blesavo ali istinito..
a onda se ideje roje kao lude, mogla bi cijelu noć pisati,ali ono što bih napisala vjerovatno bi većini ljudi bilo nerazumljivo i tako zamršeno da bi me rado zatvorili , he he tamo negdje na par mjeseci..
Stoga budem malo pripazila na izljeve 'mudrosti' u noćnim satima.
Danas nešto razmišljam o prijateljstvima i prijateljima.
Postoje prijatelji koje stekneš u djetinjstvu i vjerovatno ti takvi prijatelji uvijek ostaju u lijepom sjećanju, premda ih u vrtlogu života povremeno zaboraviš. Neki od njih, ostaju u blizini pa za njih može se reći da su ti prijatelji cijeloga života, iako vjerovatno sve što vas veže i jeste samo činjenica da se poznajete od djetinjstva..

Druga vrsta prijatelja je ona koju stekneš kroz život, e sad i tu ih ima svih vrsta , veličina i oblika. ;)
Pitanje koje se nameće kroz cijelu priču je , koliko ustvari su iskrena sva ta prijateljstva?
Može li iskreno prijateljstvo preživjeti ljudsku zlobu, zavist i bahatost nas samih?
Jer često se i sama uhvatim u vaganju i vrednovanju prijateljstva, na osnovu priča treće strane.
Doduše najčešće se držim poslovice; Ne slušaj što ti priča, nego tko ti priča!
Ali na kraju krajeva svi smo mi ljudi, ponekad naivni do boli, ponekad skloni povjerovati nekom drugom, a ponekad jednostavno uključimo obrambeni mehanizam i na taj način branimo se od onoga u što ne želimo povjerovati..
Ja sam od onih, ako nekoga prihvatim kao prijatelja, (što je često, jako jako teško) taj mi ostaje prijatelj bez obzira na sve..
toliko za sad, pusa od mene..

17.08.1991.

Ovo je davno napisano, ali obećala sam da ću ga staviti na blog ako ikad budem pisala..

Prvo što ste pomislili kad ste vidjeli datum, vjerovatno je bilo, evo opet o tom blady facking ratu, ali prevarili ste se. Doduše da taj datum označava početak rata na novogradiškom području ali o tome ne želim raspredati, jer već svima izlazi na uši.

Ovdje želim pisati o jednoj djevojčici, koja je tog davnog ljeta 91' još imala sve, mamu, tatu, brata, baku, prijatelje i onu djeci svojstvenu bezbrižnost. Tada još nije znala koliko okrutni mogu biti ljudi, tada još nije mislila da prijatelj koji je do jučer, još jeo i pio za njihovim stolom, sutra može uzeti pušku i istjerati iz kuće svoje domaćine...
NE, ona je tada još vjerovala da je svijet crno bijeli, a sve ono crno je tamo daleko iza tv ekrana.
Tih ljetnih dana njena glavna briga je bila, hoće li pasti prvi poljubac, od dečka koji joj je poklonio prvi osmjeh, tog ljeta se prvi put ludo zaljubila...
Nisu joj smetali avioni koji su letjeli tako nisko, da si mogao vidjeti pilotov osmjeh. Čak mu je jednom, iz dosade pokazala srednji prst, jer joj je strašno išlo na živce zujanje iznad glave, i zato je dobila jezikove juhe od mame, jer se to ne smije raditi...

U sanjarenju o prvom poljupcu, nisu je sprečavali niti neprekidne kolone kamiona, punih oružja koji su prelazili most pa zatim odmah, ostajali tamo, čekajući trenutak da krenu natrag.

Sve one tenkovske cijevi koje su se vidjele preko Save, a bilo ih je kao tratinčica na cvijetnoj livadi, toj djevojčici su izgledale kao neslana šala odraslih... Njen najveći problem je bio hoće li vidjeti njega, hoće li joj prijateljica preneti poruku gdje da se nađu.....
Njene ružičaste naočale su bile čvrsto priljubljene na njeno lice.......
Pa dovraga ništa joj se ne može dogoditi, ona ima sve, kuću, mamu, tatu, brata, baku, prijatelje i njega..
...i čekala je taj čarobni prvi poljubac....

A onda tog jebenog 17. kolovoza, probudila se sa nekim čudnim osjećajem u stomaku. Kad je sišla dolje, zatekla je mamu i tatu, namrgođene i zabrinute kako tiho razgovaraju. Pitala je zašto su takvi, zašto šapuću i zašto su mami oči crvene??

Oni su joj rekli neka se spakuje ide kod tetke, na par dana...
-Ma nikud ja ne idem bez vas!! odgovorila je ona, a ona knegla u grlu je počela rasti..
Bili su neumoljivi, nisu joj pomogle ni suze, ni ucjene, ni molbe, oni su odlučili ona mora otići a oni će doći po nju za par dana..

Otišla je gore i pokupila par krpica, pa ne treba joj puno, ide samo na par dana, ali svoj dnevnik i par sitnica koje je dobila od prijateljica je stavila u tu bijelu vrećicu..
Bilo je 16.00 kad je poljubila mamu i tatu, i krenula sa bakom preko tog mosta, koraci su joj bili teški ali još nije shvaćala zašto..
Nije znala da svaki korak dalje znači pozdrav sa bezbrižnošću, rastanak sa djetinjstvom i konačan pad tih famoznih ružičasti naočala....
Ne, tad još nije ni slutila da kreće u put neizvjesnosti, i da nikad više neće biti jedna obična djevojčica kojoj život pored rijeke znači sve...

17.08 1991. datum je koji označava kraj mog djetinjstva..........

na početku...

..bijaše tipkovnica i prazan prostor na monitoru, trebalo bi nešto i upisati, a inspiracija se sakrila negdje, tko zna gdje..
Baš čudno, kad planirate nešto ovako onda se ideje same roje, samo što u tom trenutku ko' za vraga ni papira ni olovke da se to pribilježi, pa kad se konačno osmjelite i na taj korak, kao što je pisanje bloga. Sve te ideje se čine kao mušice koje su nekad davno proletjele pokraj vaše glave. Ah, dobro sjećam se ponekih, ali nećemo prenagliti za prvi put.
Zasad je dovoljno da sam se osmjelila na taj korak, nadam se da će me bar netko čitati pa ako budem brljavila , slobodno neka napiše šta mu se ne sviđa.
Ako ne bude kritika, eh da tek ću onda misliti da sve to radim dobro, pa što ćemo onda..
Dakle, duboko uzdahnem i bacam se na posao, iskreno se nadam da će vam se svidjeti ono što imam za reći..
pusa od mene..