Limunada..

Obožavam kojekakve izreke i citate jer se baš uvijek mogu upotrijebiti. Sad mi pala na pamet jedna od najdražih ; Kad ti život da limune, napravi limunadu. Tako nekako ide, a meni ovih dana dobro dođe. Ma ne, nisam u bedu, samo malo drugačije gledam na neke stvari koje su se dešavale zadnjih par mjeseci. Neko veče, dok sam bila sa prijateljicama na piću, bilo mi je tako lijepo, smijeh i zezancija, a niti malo zlobe (hmm, ajd' dobro, malkice, pa ipak su žene u pitanju). Baš onako kako bi trebalo biti sa prijateljima. Odavno se nisam tako dobro nasmijala, kako tri različita karaktera imaju tri različita pogleda na jednu stvar. He he, dobro je vidjeti neke stvari i sa tuđeg stajališta pa tek onda postanu urnebesno smiješne.
Evo recimo zašto je muški wc, uvijek veći nego ženski, a svi smo svjesni toga da nama ženama treba puno više prostora za neke stvari. Recimo žene uvijek idu u paru u WC, ne zato jer ne znaju naći tu prostoriju nego da prokomentiraju ono što se vidjelo i čulo, a da drugi prisutni to ne čuju. A kad je ta prostorija mala, onda je to itekakav problem.
A sa druge strane muškarci imaju dvije prostorije, a nemaju potrebu ići u paru, osim ako taj drugi nije suprotnog spola a to je već neka druga tema..
Kad smo pitale mušku stranu zašto je ta njihova prostorija veća nego naša odgovor je bio ; 'zbog vitlanja' Ha ha ha ha, kad nismo poupadale sa stolica na taj odgovor.
Uglavnom večer je prebrzo završila i trebalo bi je ponoviti..
Velika pusa za moje curke..
a vas ostale pozdravljam do idućeg posta.

Jučer, danas, sutra...

Sinoć sam bila na koncertu, nije to bilo ništa spektakularno, nije svirao nitko za koga bi se moglo reći da je mega popularan, ali uostalom niti ne želim pisati o onome tko je svirao nego o mom osobnom doživljaju. Već sam zaboravila kako male stvari mogu usrećiti čovjeka. Evo sinoć u zagrljaju voljene osobe i uz taktove nekih starih pjesama, shvatih koliko sam ustvari sretna.. Dok smo se smijali i plesali sa našim djevojčicama pomislih kako sreća nije tamo negdje, nego baš tu u našim srcima. I kako sve što mi treba je na dohvat ruke, samo trebam pružiti ruku i imam sve, baš sve i prijatelja i muškarca i najbolju djecu na svijetu..
Konačno sve su kockice na broju, posložene baš onako kao trebaju biti. I što čovjeku više treba nego osjećaj da je voljen i da voli, da je prihvaćen baš onakav kakav jeste sa svim svojim vrlinama i manama.
Kako muzika može oraspoložiti čovjeka, evo čak je i my man sinoć plesao, iako nikad ne pleše. A i dok je svirao jedan poznati sentiš ukrao mi je jedan mali slatki poljubac..
pada mi na pamet jedan poznati citat ; '' Ljubav se rađa, živi i umire u očima'' e pa moja ljubav je dobila nova krila i sad je jača nego ikad prije.
Pusa svima vama..
PS. Znam da ima netko kome tjeram suze radosnice, eto samo za tu osobu najveća pusa i neka joj je sa srećom, ako ima nekoga da ju usreći.. ;P

17.08.2009.

Danas je 18 godina otkako sam otišla iz moje rodne kuće, naravno da su se moji vratili ali ja nisam nikada. Ustvari nikada više nisam osjetila da negdje stvarno pripadam, Čak i ovdje gdje živim već godinama nisam nikada pustila korijenje..
Doduše grad u kojem sam provela tinejdžerske godina prihvaćam kao svoj iako me ustvari za njega vežu samo uspomene i par prijatelja.
Moje rodno mjesto i sad posjećujem sa radošću ali ustvari su ljudi ti kojima se radujem, mjesto kao mjesto mi ne znači previše.
Jesam li zbog toga loše osoba ili samo ciganka u duši, pa zbog toga nemogu pustiti korijenje za neko mjesto?
Prije 18 godina sam na silu napustila mjesto koje mi je bilo sveto, jer kao i svako dijete dom je nešto što se ne napušta dok ne budeš spreman za let, ali eto igrom slučaja ja sam svoje gnijezdo napustila ranije od predviđenog. Mnogi će možda pomisliti da zbog toga mrzim nekoga, npr. ljude koji su me istjerali ali naprotiv Ne mrzim nikoga. Smatram da je sve to igra sudbine i da nije bilo rata tko zna iz kojega bi razloga selila čak 15 puta. Zato mi je smiješno kad ljudi posvete cijeli svoj život tome da stvore što veću kuću, a kad dođe vrijeme da uživaju u tome što su stekli ustvari shvate da tu radost nemaju s kim podijeliti jer boreći se za bogatstvo izgube ljubav i poštovanje svojih najbližih.
Sretni su oni koji uspjevaju zadržati obitelj na okupu, a još sretniji oni koji uspiju u toj obitelji zadržati sreću i blagostanje..
Zato kažem da nikoga ne mrzim, jer mržnja je osjećaj koji razdire dušu a ne čini nikoga sretnim.
Oni koji drugima misle zlo, ne mogu se nadati dobrome. Iz tog razloga ne treba mrziti, ako nekoga ne možeš podnositi, jednostavno se makni od njega i poželi mu sreću jer nismo svi jednaki, sto ljudi sto ćudi, i jako zanimljivo svi imamo nekoga tko nam 100 % odgovara, samo ga treba pronaći u mnoštvu. Ponekad to bude prijateljica , ponekad prijatelj, ovisi o trenutku..
Zato svima vama želim puno sreće i zadovoljstva, ne trčite za materijalnim jer kad starost stigne ne želite reći živio sam da steknem nego sretan sam jer imam ljubav i poštovanje mojih najbližih.
Dosta mudrosti, pusa svima od tuznog osmijeha..

Baksuz :))

Koliki trebaš biti baksuz, da usred ljeta pokupiš tešku prehladu? Već tri dana ležim u krevetu, gutajući andole, čaj i kojekakve narodne lijekove za brzo izlječenje . Ma mislim onooo, baksuz da ne može bit veći. Dok većina ljudi nezna kako da se rashladi, ja imam napadaje hladnoće, brrrrrr..
A'jd bar neka korist od te hunje..
Što se tiče tipkanja, već sam mislila odustati ali iz nekog, meni nepoznatog razloga, blog je posjećen.
Iako je skinut link sa foruma na kojem je bio prikeljen, sad je još posjećeniji. A valjda se nekome sviđaju moji izljevi 'mudrost', Bože me sačuvaj.. HE he..
Još kad bi bilo pokoji komentar, pa da znam dali se prosipam bezveze ili sa vezom, nitko sretniji od mene.
Uglavnom, hvala svima koji me čitaju i velika pusa svakome tko navrati..
pozzzzzz..

Zmija i žaba

Većina ljudi se boji zmija, vjerovatno iz opravdanog razloga. Ni sama ju ne volim vidjeti, ali strah od tih životinja koje eto 'iđu, a ležu' što bi rekli crnogorci, ne osjećam. Jedina životinja koje se panično bojim je žaba. Znam svi koji znaju gdje sam odrasla , reći će ma laže a odrasla među žabama. Ali nažalost tim gore, možete zamisliti kakav sam strah proživljavala, kad tih odvratnih stvorenja ima na izvoz,a meni se noge oduzmu kad ih samo vidim..
Doduše nisam oduvijek bila prestravljena nego mi je ta paranoja nametnuta. Odrastajući U selu, naravno da smo imali svoja zaduženja. U jesen bi išli brati grah, bez obzira koliko se brat ljutio, morao je brati isto kao i ja..
Jednom prilikom poveo je i prijatelja da mu ne bude dosadno i kao što to obično bude, njih dvojica su smislili opaku spačku..
Uhvatili su žabu i stavili je u ladicu za alat na traktoru. Nakon par minuta, moj mili braco mene zamoli da mu donesem čekić iz traktora. Iako sam i tada bila naivna do boli, pitala sam ga što će mu čekić u kukuruzima, a on je samo promrmljao da mu hitno treba i da mu brzo donesem. Već sam napomenula da sam i tada bila naivna i dopuštala da me budale vuku za nos, pa tako i taj put, poslušno odoh do traktora da ugodim milom braci.. 8-))
Ne sluteći ništa loše i još uvijek razmišljajući što će njemu čekić, otvorih ladicu...

Svega što se sjećam su one odvratnognusne oči i i fujbljak odvratni krakovi koji su skočili na mene..
Kasnije su mi pričali da nikad nisu čuli jači vrisak i vidjeli veći skok, a kamoli brže trčanje nego taj dan, usput se kidajući od smijeha. Hmmm, da njima je bilo smiješno, moram priznati i ja se nasmijem kad mi to opisuju, ali eto strah od žaba mi ostao do dana današnjeg. Ma znam ja da mi žaba ne može ništa ali uzalud kad ju vidim, sva se ukočim i dobijam pravi napad panike..
Pokušavali su neki i izlječiti me na način da bace žabu na mene, (izlječenje tipa klin se klinom izbija), ali pogledavši me u oči odustajali su.. neznam zašto??
Moj dragi kaže da imam opak pogled kad sam ljuta, vjerovatno zato.. he he
Uglavnom i danas se užasno bojim žaba. I ne vjerujem da će taj strah ikada proći, vjerovatno zato izbjegavam ljude koji imaju buljokate oči, podsjećaju me na bliski susret sa gatalinkom..

pusa svima od mene..

Vruuuuuuuućeeeeee..

Ovih dana su velike vrućine. Nekom smetaju iz zdravstvenih razloga, a drugima , hmm, valjda lupe u glavu. :)
Čini mi se da sam ja u drugoj skupini. Ovih dana me pere takva fjaka da ne mogu sama sebe prepoznati, inače sam vesela i ovakve teme mi baš i ne idu, ali zadnjih par tjedana sam grozna, prema svima.. Nažalost.. :(
Čak mi je i dragi rekao da sam neizdržljiva, a ja zaustila da mu odgovorim na svoj način, ali sam stala na vrijeme i odlučila stati na loptu. Sva sreća da ne živim u nekom tropskom području, ala ruška, pa mislim da bi ratovala sa svima..
Primjetila sam da puno nas pripadnica 'slabijeg' spola ima takvih problema, kad je jako vruće, hormoni valjda polude pa ratujemo na svim frontama.. Ponekad mi žao onih naših jačih polovica, jer stvarno svašta trpe od nas kad nam hormoni podivljaju.
Sad čekam malo hladnije dane, a kad se hormoni vrate u normalu, krećem dalje, sa doduše par izmjena u životu, ali valjda to tako mora biti.
Sve naše akcije imaju i reakcije, pa tako i kod mene. Žao mi je ako sam nekoga povrijedila, ali tako to ide. Što izleti ne uleti, kaže moj dragi.. I potpuno je u pravu.
Neznam još koliko sam štete napravila, ali ako jesam, Sory but ebiga..
dešava se svakome..
Svečano obećavam da ću se truditi pisati malo veselije postove, ovi dosad čak i mene bacaju u tešku bedaru.. a to ne želim nikome
toliko za ovaj put, pusa svima od mene..
http://www.youtube.com/watch?v=XNVyYE-ZG6E