zadnjih dana malo bacim oko na velikog brata, đizsss, kako ljudi mogu biti podložni svemu i svačemu, a opet kad si izoliran od svijeta valjda ni ne razmišljaš o posljedicama.. uglavnom, imaju neku pjesmu koju pjevaju a ide nekako ovako idu dani, pa sam zato stavila taj naslov..
ovih dana sam malo u tulcu, jer se događaju neke stvari za koje sam mislila da su davno prestale, pa nikako da se oporavim od šoka, što napraviti kad čujete da je muškarac istukao ženu jer nije na vrijeme stala sa bujicom riječi, može li mu to biti opravdanje ili je samo čekao priliku da svoj bijes izbaci na njoj,
ja to ne mogu razumjeti... nikako i nikada.. ma koju grešku da napravila nitko nema pravo dići ruku na ženu.. to mogu samo kukavice , bezkičmenjaci ili bolesnici, jednostavno ne mogu ga smjestiti niti u jednu od tih grupa..
mogu mu samo reći, SRAM TE BILO.. kako si mogao..
bemu miša ako ne ide, ako nikako ne možete na zelenu granu, pa rastava nije kraj svijeta.
neznam kako bi se ponašala da se nađem u toj situaciji, vjerovatno bi proradila moja sila pa bi na kraju bilo dvoje pretučenih..
ali vjerujem da bi to bio kraj braka bez obzira na sve, jebo ti svu ljubav ako ju moraš trpiti preko šake, to za mene nije normalno i nikad neće biti.. ma što drugi govorili, žena nije dužna biti ničiji rob samo zato što je žena..
ali sa druge strane to je moje mišljenje, mnoge misle da su tu pljusku zaradile?! bez obzira na sve, znam samo da bi je ja primila samo jednom i to bi bio kraj..
ako nema dogovora i bilo kakve konverzacije onda je bolje da svako ide na svoju stranu, što vrijedi ostati u braku koji nema ni ljubavi ni nade u bolju budućnost...
pjesma je za moju dušu... ide mi se na koncert.. tko zna možda još i odem..
Nema komentara:
Objavi komentar