Dok vani padaju bijele pahulje, sjedim i uživam u tišini i samoći doma svoga..
neću još dugo, nekih 15 minuta i onda ponovo puna kuća, he he he ma neka, volim svu onu trku i zbrku kad se svi okupimo pa onda tisuću zašto i kako i isto toliko odgovora..
Sjećam se vremena kad sam žudila da imam svoju obitelj, i naravno brdo klinaca, eto nakon drugog mi se više nije dalo, neprospavane noći i odgovornost prema tome da nikome ništa ne fali, uvjerile su me da je dva sasvim dovoljan broj, iako i da mi se desi treće sigurno se ne bih previše bunila..
nekad davno kad sam živjela sama, i imala vremena za sebe , nisam se osjećala nešto previše sretno, osjećala sam se kao invalid koji zna da bi trebao imati ruku ili nogu ali ipak mora živjeti bez njih,
odrasla sam u obitelji u kojoj nikad nitko nije bio sam, i često sam željela samo par minuta samoće, a onda kad sam postala punoljetna i počela živjeti sama, shvatila sam da to nije život kakav želim, vjerovatno sam zato više vremena provodila u autobusu putujući doma da budem sa svojima nego što sam vrijeme provodila u stanu samujući..
ne kažem da takav život nema prednosti... i ne mogu se previše žaliti da nisam uživala u samačkom životu, ali obiteljski mi više odgovara, i vjerovatno je to razlog zbog kojega sam se tako mlada i udala...
imala sam sreće i upoznala osobu koja je sasvim suprotnog karaktera od mene, tako da se nadopunjujemo u svakom pogledu, iako je to ponekad teško izvodivo, ali pašemo si ...
tko zna kako bi funkcionirala da sam se udala za nekog opičenjaka i živca kao što sam ja, he he he pa živjeli bi ko' golupčici, malo, malo, bi netko letio kroz prozor..
ovako moj g me drži na zemlji, a ja njegovu pasivnost redovito razbijam i trudim se održavati ga budnim... ne doslovno.. LOL
doduše zadnjih mjesec dana sam malo ubedirana, i ne mogu doći k sebi.. tuga me je tako smlavila da ni urođeni smisao za humor ne pomaže da se trgnem iz ništavila, osim toga ubija me crnina.. nisam tip osobe koja se tako lako prepušta letargiji, uglavnom sam vesela i crnu odjeću nosim samo u iznimnim situacijama, ali otkako je ujak umro ne mogu je prestati nositi, a ni muzika bez koje ne mogu funkcionirati, mi sad jako smeta... đizsssss pa ne mogu sama sebe prepoznati.
ovako tužna nikad nisam bila!
ova godina je u svakom pogledu ispala sranje i dao Bog da se nikad više ne ponovi!
Iskreno se nadam da će iduća godina konačno donijeti nešto bolje nego ova, za svoju obitelj mogu poželjeti zdravlje i mir, jer sve ostalo će samo doći..
pusa svima od ovoga puta stvarno tuznog-osmjeha..
Nema komentara:
Objavi komentar