"Ciao, oprosti sto smetam jako je hitno. Imam jednog prijatelja koji je dosao i treba mu mjesto za boravak. Predlozila sam mu tvoju kucu, molim te da ga primis. Njegovo je ime ISUS KRIST. Sada reci tihim glasom: mozes uci GOSPODINE, ja te trebam, ocisti moje srce svojom krvlju i blagoslovi moju familiju.Posalji ga 20-toro prijatelja i sutra ce ti se dogoditi cudo. Ako vjerujes u BOGA. Sjeti se, ako ga odbijes, BOG rece: (ako me se odrices medju ljudima ja cu se odreci tebe pred mojim OCEM).Kroz 4 minuta primit ces jednu lijepu vijest.!"
Vjerovatno ste zatrpani ovakvim porukama u inboxu ili na mobitelima. I ja sam.. Da, i kao i vi vrijedno slala dalje iz straha da me se Isus, Marija Ili neki treći svetac ne odrekne kad mi dođe sudnji dan.. iako mi je u podsvijesti stalno onaj glasić; ma to je samo propaganda da se šalju poruke jer eto operateri masno zarađuju na našem strahu da nas sveci zaborave.. Strašno mi je bilo kad sam dobila poruku da će mi mama umrijeti ako ne pošaljem 20 poruka! Ma mislim stvarno?! Hvala dragom Bogu, eno je još uvijek živi, iako nisam poslala poruke, jer su mi se više zamjerili oni koji su mi poslali takvu poruku, (OK, shvaćam da su je i oni poslali iz straha da njihova mama ne umre) nego oni koji su je smislili. Naravno, svi mi ispadamo OVCE koje iz straha poslušno služimo operaterima ili manijacima koji smišljaju takve poruke. Zato Oprosti mi Bože, vjerujem u tebe ali danas neću slati dalje, nego ću nazvati broj koji je večeras objavljen, i na taj način pomoći oboljelima iz Udruge Slap Brodsko -Posavske Županije. Telefon je 060 800 556. na taj način ču se osjećati malo manje beeeeeeeee... Razmislite da li će Isus više cijeniti sve te silne poruke ili pak samo jedan poziv na bilo koji broj kojim možete pomoći nekome kome je pomoć zaista potrebna :)
nema ga više.. 16. 10. pisala sam post pod imenom R.I.P posvećen Toši, taj dan On, je slavio rođendan.. dali je znao da ga slavi posljednji put? vjerovatno ne, ali divim mu se baš zbog toga, jer je svaki dan živio, kao da mu je zadnji, bio je čovjek koji je znao uživati u životu, čak i kad nije imao novaca, znao je stvoriti atmosfveru, kao da je rockefeller... bio je ljudina, nikada nikom nije govorio iza leđa, svatko je znao što on o njemu misli, jer je bio bez dlake na jeziku... kad su mi javili da je ponovo u bolnici, nisam bila zabrinuta jer sam znala da je toliko već puta, bio, kako oni kažu 'kritično', a kad bih mu došla u posjetu on bi me dočekao sa velikim osmjehom i kao i uvijek rekao; ma pusti ih, samo paničare.. da je bar i ovaj put bilo tako.. ovaj put nije, nakon pet dana, otišao je ... nema ga više... ne mogu vjerovati, pa zašto.. bio je tako pun života... jednostavno se predao.. sve nas je prevario.. i otišao tamo odakle povratka nema... a mi smo ostali šokirani, s boli u srcima.. i sa tri riječi na usnama.. ...nema ga više....
za najboljeg ujku na svijetu.. R.I.P
petak, 5. studenoga 2010.
malo sam u preletu pa da napišem koju 'pametnu', he he he, kad malo bolje razmislim ma nema danas ništa pametno za napisati, samo glazba, zasad..
Snjeguljica je zivjela sa 7 muskaraca, Jasmina i Aladin su bili u zabranjenoj vezi, Tarzan je hodao okolo polugol i pricao s majmunom, Trnoruzica je zavrsila s prvim koji ju je zbario, Pepeljuga je bjezala po noci iz kuce da bi isla na party, Pinocchio je bio lazljivac, a Robin Hood lopov. Te su nam price pricali dok smo bili mali i onda se cude kakva smo mi to generacija :0
nisam mogla odoljeti, morala sam ovo C/P, jer sve češće čujem priče kako se klinci sve više tuku sa ozbiljnim posljedicama, čak mi je neki dan došla moja mlađa kćer i opisivala kako se dečki tuku u njenom razredu, pa to je cipelarenje dok ovaj dole ne moli za milost.. a za sve su 'krivi' crtani filmovi.. jesu li?! pa sjećam se crtanih kad sam bila dijete, Tom i Jerry ubijali boga jedan u drugom, čak i onaj žuti kanarinac uvijek uspjevao zeznuti onog crnog mačka, (mislim da sam vidio micu-macu), a da ne pričam o ptici trkačici i jadnom kojotu, he, he he masu puta sam poželjela da ju već jednom zgrabi i da joj se osveti za sve zlo koje mu je napravila.
pa nisam baš mišljenja da smo se mi kao djeca tako krvnički mlatili, a gledali smo i nasilne filmove a i te crtane, mislim da je problem više u odgoju i sve manjem zanimanju roditelja za vlastitu djecu..
Sve nas je uhvatila neka melankolija iz koje nikako da se trgnemo, dali je za to kriv rat, koji nas je sve izbacio iz kolotečine, pa bar moju generaciju nisu uspjeli do kraja odgojiti.. pa sad niti mi ne znamo što radimo kad odgajamo vlastitu djecu..
Evo primjer iz moje okolice, mali je čisti terorista, u školi se tuče, provocira učitelje i učenike, a kad mama dođe u školu, pusti suzu i pravi žrtvu od sebe... Naravno mama se na njegovu suzu pretvara u lavicu i utjeruje pravdu po školi, jer nitko nema pravo vikati na njenog sinčinu, a ne daj Bože da ga stave u kut, 'pa on je jadničak bolestan i u kutu ne smije biti.'
Što napraviti sa takvim djetetom, jer već tako mali zna glumiti kako bi sakrio svoju zloću.. pitala sam se kako je to moguće, tako mali, a tako zaheban.. i saznala.. Jednog dana klinci su išli na izlet, kad su se vratlil, pitam kćer kako je bilo, kaže super i ispriča mi par stvari koje su se dešavale... sutradan čujem da me mama tog malog proziva, ali nisam skužila zašto, ... dok ona nije došla sva naoštrena mojoj kući, navodno moja kćer prebila njegog sina i polomila mu naočale, i to tako da je kad ga je nalupala stala na naočale i namjerno ih polupala... ja se zabezeknula, pitam je da li je sigurna da je to moja kćer, ona sva bjesna kaže da! ok, pitam gdje su joj naočale, izvadi ih iz torbe, a na naočalama fali jedan mali šarafić, koji se btw ne naplaćuje i popravak ne košta baš ništa, (znam jer sam i sama imala dijete koji nosi naočale i dešavalo se da taj šarafić ispadne). Ali da ne pravim sranje jer činjenice nisam znala, pozovem ju na kavu i obećam da ću naočale popraviti. I onda se klupko odmotalo, ona je jadna žena koja ima djecu sa nasilnikom, koji joj je oteo djecu kad ga je ostavila da bi se udala za drugog, a sad joj ih je vratio neodgojenu i bolesnu, pitam od čega boluju, kaže od hiperaktivnosti! 8-0 uglavnom da ne dužim, kad je moja kćer došla kući, sva uplašena jer ju je dotična dočekala pred školom i napala, meni je pukao film, ali nisam se išle svađati jer nema smisla spuštati se na njen nivo, jednostavno sam joj vratila naočale, (popravljene) i suočila djecu, koja su naravno pred nama imala sasvim drugu priču, moja kćer nije bila ni blizu kas su naočale pale na pod, nego je naišla i vratila ih malom, koji se uplašio batina od mame i novoga tate, pa na brzinu smislio priču kako je popušio batine od cure.. pitam se dali ja ispravno odgajam dijecu kad ih učim da prvo sagledaju sve činjenice pa tek onda djeluju ili bi trebala učiti da djeluju na prvu loptu pa šta bude... sve mi se čini da u ovakvom okrutnom svijetu bolje prolaze lažljivci i nasilnici , nego oni koji pokušavaju zadovoljiti neku jebenu pravdu..
